.... i zato ćeš morati puno više od ovoga.

 

  Od same činjenice što si ovdje, više mrzim samo onu da si nekad prije otišao. Mrzim tu lakoću kojom se vraćaš.  Jednaka je onoj kojom si otišao prije više od godine dana. Dok gledam u te Tvoje poznato strane oči, pitam se koliko je od ovoga što mi pričaš istina. Jer, premda se bojim i premda sasvim sigurno ne bih trebala, vjerujem Ti. Što mi dobroga to može donijeti? Možda samo srce ima primal nad pameću? A ne bi trebalo. Možda sam još jednom odabrala vidjeti ono što želim, a ne ono što jest.

  I što sad želiš? Doći kao da ništa nije bilo? Imaš li pojma koji sam pakao prošla nakon Tvog odlaska? Imaš li pojma kako je bilo iznutra umirati svake noći u suzama? Dočekivati jutro kao da dočekujem odlazak na stratište? Imaš li uopće ikakvu predodžbu onoga što sam postala kad smo bili zajedno? I kako si to sve odnio sa sobom kad si otišao onog prohladnog listopadskog jutra?

  Zaboga, ja Te ni ne poznajem. Poznala sam ovisnika kojeg sam voljela. Narkomana. Preda mnom sad stojiš čist. Uloge su se zamijenile. Sad sam ja ta koja je okaljana tuđim krevetima. Prljava. Slomljena. Sad sam ja ta koja ima tajne vrijedne skrivanja i laganja. Pretvaranja. A Ti? ... Tko si sada ti? I zašto uopće pomišljam da te uzmem natrag?

  Puštaš me da te gledam s visoka. Da te vrijeđam. Smiješ se. Pričaš mi o djeci. O životu za pet godina. O zadnjih deset godina koje si bacio u vjetar. Pričaš mi i pitaš zašto šutim. A što da ti kažem? Ne nalazim riječi. Ne izgovaram ih jer ih nemam. Razmišljam o ranama koje si zadao, a koje još nisu zacjelile. O tome kako ne znam, vidaš li ih ovim svojim riječima ili ih otvaraš nanovo. Razmišljam o tome kako nakon Tebe ni sa jednim osjećaj nije bio isti. Ni približan. Kako to može biti ako nisi Taj? Mogu li se krive stvari jedine činiti dobrima? Puštam Te da pričaš jer se bojim da si došao, ne jer me voliš, nego jer sam na popisu ispravnih stvari za koje se želiš držati dok se liječiš. A to ne bih podnijela.

  I zato šutim. Zato na spomen puse za laku noć izlazim iz Tvog auta uz tresak vrata. Jer sam na rubu toga da Ti se opet prepustim. A Ti  ne znaš.... Ne znaš da ta moja šutnja znači unutarnju borbu. Onu u kojoj pobjeđuje ona strana koja Te želi natrag. A pobjedi li ta strana.... Iznevjeriš li tu stranu još jednom ... Kunem ti se, ovaj ću puta umrijeti.

 

... godina.

Burno je počela. Preburno, rekla bih. Nova mjesta, novi ljudi, novi događaji. Nove glupe odluke donešene na starim principima. Seks s prijateljem iz ranijeg posta, koji u ustima ostavlja okus nečeg incestuoznog. I čudna vibra koja plovi zrakom jer se čini da on želi vezu. Ponaša se kao da u njoj već jesmo. A i puno manje promoćurna osoba od njega, shvatila bi iz onoga o čemu smo pričali u posljednje vrijeme da ja za vezu-nisam. Ali sam zato, valjda, eto, uvijek za upropastit poneki međuljudski odnos koji je ranije dobro funkcionirao. Pa se sad tako malo ševimo i glumimo da smo samo prijatelji s povlasticama. A zbog svega navedenog, ni u tom seksu ne mogu uživati. Ponekad mislim da mi umjesto krvi žilama teče čista glupost.

I svi ti frajeri koji te salijeću onda kad ih ne trebaš i ne želiš. Osim da ti malo nabildaju ego. Da sam se cijelo vrijeme osjećala ovako poželjnom... Jel bi me do sad pregazilo pola Zagreba? Ili bi možda bila dovoljno jaka i zadovoljna da si ne moram bildat ego na tako prizeman način?

 

Jebemti.

 

  "Pa... Imaš li love life sad dok si decidirano single?"-oprezno me pitaju njegove pametne oči dok otpuhuje dim za stolom prehladnog kafića. Sliježem ramenima. "Zašto?". Rekla bih mu zašto, ali riječi zapinju u grlu. Ne znam razlog tome. Jednostavno... Ne mogu to artikulirati. A on je jedan od onih kojima sve možete reći. Sve razumije. Sve zna. Prijatelj za poželjeti.

  "Sad kad si se razveo... Jel osjećaš neko olakšanje zato jer si sam i posve orijentiran na sebe? Ili ti fali netko uz tebe, tko je stalno bio tamo?" Gotovo s olakšanjem slušam kako mi govori da nikad nije bio tip osobe "ajmo doručkovat zajedno" i da ionako nije sam jer su mnoge njegove poznanice taj razvod dočekale u niskom startu. Tumačim mu da ja ne želim šarati, ni gubiti vrijeme na muškarce koji me okružuju. Da su neki od njih čak i ok, ali da nemam snage, volje, nemam vremena koje bih uložila u njih. I da ih ne vidim uza sebe. A ako ih ne vidim dugoročno, onda su čak i kratkoročno gubitak vremena. Iako se ne slaže sa mnom, strpljivo sluša.

  Vidiš-govorim mu-ja ne stižem. Panično sam se počela bojati da neću završiti faks. Vježbanja se ne želim odreći. Na posao moram ići. I ono malo vremena što imam, jednostavno želim kuhati ili spavati. Ili popiti kavu s nekim poput tebe. Postala sam sebična i škrta za svoje vlastito vrijeme. Ne dam ga drugima. Ne onima koji ga ne zaslužuju. Takvih nema, a nove nemam vremena tražiti.

  "A kako ćeš znati sviđa li ti se nešto ako to nikad nisi probala?"

   Ah, kako ću. Pa ne znam. Što me briga. Nije bed što mi se ne sviđaju. Treba li biti bed što niti ne želim da mi se sviđaju? Što jednostavno grčevito držim svoje vrijeme i svoje navike za sebe? Što ih ne želim mijenjati, prilagođavati i dodatno opterećivati sebe? I to malo usamljenosti koju osjetim... Pa ok mi je to. Znam da neću moći dovijeka tako. Ali sad mogu. Moram.

  I totalno tihim glasom, stegnutog i suhog grla, sa suzama u očima, koje pokušavam potjerati da se ne skotrljaju niz obraze kažem: "Ne želim imati djecu. Tebi mogu reći. Ti razumiješ. Nešto se u meni prelomilo. Nije da ih ne volim. Ta malena bića su ponekad tako draga. Samo ne želim... Svoju. I znam da ćeš sad reći da je to samo faza i da će me proći. Ali jednostavno mislim da nisam za to. I... Slomit ću mami srce. Ako joj uopće i kažem. Ne želim. Jednostavno ne želim."

  I taj čovjek, koji sve zna i razumije, kaže mi da smo mi ljudi tako programirani da djecu poželimo onda kad nađemo onog s kim možemo dijeliti sve. Pa i brigu o novom životu. I da će proći. I da se mučim bezveze. Bdijem nad problemom koji još nije ni nastao. A je, nastao je. Vidim ga. U maminim pritiiscima. U očima drugih koji misle da je sad već polako problem. Jer, ako mi nitko ne odgovara i ni sa kim ne mogu, onda nije problem u njima. U meni je, nije li?

  Možda prođe. Možda ni ne mora proći? Jesam li to sad ja? S posve novim željama? Drugačija nego što sam ikad i sanjala da ću biti...

 

Faks stoji. Cimerica postaje nesnosna. On se nije javio. Na poslu je toliko loše da sam prvi puta sigurna da je vrijeme da odem. Ma što da odem-da pobjegnem. I nikad se ne okrenem.

Ali, poneke su bitke  važnije od drugih. Možda ne isprva i možda ne drugima. Meni...

Neke su bitke manje. Neke donesu pobjedu, ali ipak ostavljaju gorak okus u ustima...

A neke... Neke bitke valjda jednostavno moraju pričekati.

 

PRIJE: SADA:

 

On... Sjećate se Njega? Moja svjetost i moja tama. Moje uskrsnuće i moja propast. On.

Do prije tjedan dana držala sam da je maglovito sjećanje. Jedna lijepa, preboljena ljubav s ružnim, vrlo ružnim krajem. Uvjerena da je to sve iza mene, sad kad sam ovako nova i odrasla, grabila sam velikim koracima naprijed. I nakon dugo, možda i predugo  vremena, rušila prepreke na koje sam nailazila u izgradnji sebe i vlastitog jastva. Slikala sam se tisuću puta u svom novom tijelu i hrabrila svoj probuđeni duh. Disala sam. Bez onog groznog  tereta na plućima. Bez one sjene preko lica čak i kad se smijem.

A zapravo je bilo dovoljno samo par riječi i moja je nutrina opet stajala pred njim, kako bi rekao Matoš-gotova da mu predam život kao žrtvu. Regresija. Prokleta jebena regresija.

Kako je počelo? Javio mi se na FB (iako je i dalje obrisan s mog profila).  Poslao mi je poruku. Da je sad čist već četiri mjeseca, da mi se ispričava, iako ne očekuje oprost i da mi želi vratiti te nesretne novce koje je posudio od mene. I nisam, moram se pohvaliti, zaista nisam pokleknula odmah. Ok, nisam ostala hladokrvna, ali napisala sam mu da sam kratka s vremenom i da imam eventualno vremena za vikend,  a ako mu ne odgovara, da mi može taj novac položiti na tekući. Nastavio je propitkivanje o faksu i pitao radim li još na istom mjestu. Ostala sam bistre glave. Šturo odgovorila. I pristala da ipak odemo na kavu.

Čak ni dok sam ulazila u lift da se spustim pred zgradu, gdje me čekao, nisam bila ništa manje jaka. Jedan zlobni dio mene je razmišljao kako ću mu nabiti na nos da sam sada vitka i poželjnija. U boljem izdanju nego što me ikad vidio. Iako je to bolje izdanje, zapravo, vrlo, VRLO diskutabilno i, rekla bih, teoretsko, jer sam najbolja i najsretnija bila kad smo tu sreću dijelili. Dakle, taj isti inatljivi dio mene je namjerno hodao ispred njega dok smo išli u birc, da mu pokažem svoje novo dupe, jer znam da je slab na to.

Kad je počeo priču o tome da je sada čist, mirno sam mu odgovorila da mi je drago, ako je tako, ali da sam to već čula od njega. I da, nažalost, nije bilo istina. Na veliku žalost. Ali onda je počeo o tome kako je bio prije naše kave na cugi s frendom i da mu je posudio novac kako bi mu djevojka mogal otići na pobačaj. I kako mu nije jasno zašto su se za to odlučili kad taj prijatelj zna da želi biti s njom do kraja života i da ju beskrajno voli. I da odbacuju svoje dijete. Da gleda svog nećaka i da mu je drago što je njegov brat izabrao oženiti šogoricu i imati to dijete koje je bio sve samo ne planirano. I dok je taj poznati stranac sjedio s druge strane stola, izgovarajući  te velike i ozbiljne riječi,moji štitovi polako su padali. Jedan po jedan. Dok nisam počela drhtati. Ne znam jesam li drhatala na van, ali unutra, u meni, bili su to pravi potresi.

Dao mi je do znanja da nema nikoga, znate. Na ruci još uvijek nosi narukvicu, onu koju sam mu kupila da imamo iste.I tražio je da mu ispričam što se točno dogodilo jer kaže da se nekih dijelova ne sjeća. I na nekim mjestima tako je nevino pognuo glavu. Ne onako fakinski kako je znao prije (iako sam to beskrajno voljela). On je žalio. I žali. Možda i nije čist. Možda nikad neće ni biti. Ali djeluje mi čišće no ikad. I žali.

Čudna je to situacija kad tolika količina tuge sjedi za jednim običnim kavanskim stolom. Dvoje velike plave oči uprte jedne u druge. Bliske i povezane, ali s tolikim procjepom između. Nije moguće premostiti to. To je Marijanska brazda među nama. To su putevi kojima znam da ne smijem poći. Toliko sam odrasla. Toliko mi je jasno. Tu dozu pribranosti još uvijek imam. I zato mi ne bi trebalo biti bitno je li čist ili nije. Kad naše budnoćnosti nema.

I pokupila sam se s te kave, ali samo zato jer sam imala dogovor. Date. Fuj. Išla sam na taj drugi dogovor i sve što sam vidjela bile su njegove oči uprte u mene i ruka pokraj mojeg koljena. I ne želim da me se tiče.  Ne želim da mi bude bitno što je ovaj puta izabrao.... A bitno mi je. Iako uopće ne smijem. Iako si branim svim silama. Iako si uspijevam zabraniti... Tako užasno jako želim da bude čist. Da bude dobro. 

I sa mnom.

 

Svaki dan ih donosim. Nekad veće, nekad manje. Nekad pametne, često glupe. Krive. I nije meritum stvari u tim glupim odlukama. Ono bitno je to što znam da radim krivo, a ipak napravim onako kako znam da ne bih trebala. Samouništenje. Moja najdraža igra. Oduvijek.
Ja… Zapalim šibicu nad bitnim stvarima i bacim ju bez razmišljanja, a onda otužnim pogledom gledam u plamen dok se meni bitne stvari pretvaraju… U Ništa. I pravim se pred samom sobom da ne znam kako je do toga došlo. Ma da!
 
Ponekad te odrede i odluke koje nisi donio. Možda čak ne ponekad, nego uvijek. Misliš da je tvoja bit definirana stvarima koje si učinio, ali koliko je zapravo onih koje si propustio? Što je od tebe moglo nastati i tko si mogao biti? Mogla sam biti narkoman i propalica. Alkoholičar i nasilnik, kao moj stari. Nije krv voda.  Mogla sam biti magistar u svojoj struci. Sve to do sad. Sjetimo se da sam mogla imati i pokoje dijete na vratu. A možda sam mogla imati i muža do sad? Želim li ga. Ne, kvragu. To još uvijek nisam JA. Još uvijek nisam žena, majka. Ne želim biti.
 
A tko sam? Što sam? Je li vam ikad palo na um da je to najbitnije pitanje za svakoga od vas? A koliko nas zna odgovor na njega?
 
Bezlična. Izgubljena. Rastrzana. A opet jaka. Ne mogu zaključiti-možda sam ravnodušna, a možda jednostavno neustrašiva po pitanju svoje sudbine. Možda nemarna. Tko to više zna poslije svih tih sranja?
Ionako su to pusta nabrajanja. Riječi. Floskule. Ja ne vidim, ne osjećam tlo na kojem stojim. Ne propadam. Ali bome niti ne grabim velikim koracima naprijed. A baš to je jedini način da se osjećam vrijedno.
 
Dok stojim pred zrcalom u teretani, uopće se ne mogu sjetiti tijela koje sam ne tako davno imala. I dalje sam si bucmasta. Tad sam vidjela nekih deset kila viška na sebi. A skoro da ih vidim i sad. A od one djevojke do ove sad, razlika je 15ak kila. Razlika su trbušnjaci, kvadricepsi. Uske traperice u koje stanem. Bicepsi. Dupe koje odmjeravaju kad u birtiji prilazim šanku visoko uzdignute glave. Zdraviji način života. Onaj u kojem biran san ili film u osami, umjesto kave s nekim XY osobom koja je danas tu, a sutra neće biti. Razlika su moje cure s kojima idem na cuge i kojima dajem više svog vremena. Ali isti je onaj osjećaj da nešto fali. Da nešto svijetli u mraku moje unutrašnjosti.
 
Napunila sam 25, znate. Neki dan. I koliko sam si mlada, toliko i nisam. Nakon šest godina u Zagrebu, nisam vidjela ni pola stvari koje sam željela, nisam postigla ni desetinu onoga što sam planirala. A ne možete baš za sve kriviti druge. Ogorčena jer ni ovaj puta ne izlazim na rokove, jer ne radim na sebi i jer nisam ona koja mogu biti (ne mogu možda postići velike stvari, ali mogu veće), smišljam u glavi popis koji ću ovih dana izbaciti na papir i dajem si rok do 31.12. naredne godine da budem ta koja želim biti. Ako sam se riješila tolikog sala, onda zaista ne bi trebao biti problem svladati ovo malo mazohističkih poriva. Ne?

 

Ima li uopće neovisnih žena? Ne govorim o financijskoj neovisnosti, jasno. Emocije su te s kojima sam se oduvijek patila. Ima li, iskreno i zaista, onih žena koje podnose samoću dobro, koje su zadovoljne sobom i kad dugo, dugo nema muške ruke koju bi uhvatile? Je li moguće biti sam, a ne usamljen?

O mojoj ovisnosti o ljudima, već sam pričala i nema smisla ponavljati se. Ali uvijek se nekako iznenadim kako prizovem nove ljude u svoj život baš onda kad počinjem sumnjati u svoje ciljeve i metode. Mahom to budu muškarci. Da... U svojoj očajničkoj želji da učinim velike stvari, da konačno ispunim sva ta očekivanja, ja redovito pognem glavu i poželim muško rame na koje bih se naslonila. Poželim malo bezuvjetne ljubavi kojoj bih se predala tako da ne moram misliti na drugo. Tako da se ne moram truditi. Ne oko sebe.

Lijenost? Nije to. Ne sasvim. Slabost? Aha. Satkana od sumnje u vlastiti izgled, u vlastite sposobnosti. presvučena emotivnom prazninom i željom da bar jednom pripadam nekome tko je ispravan. Koga ne treba popravljati, shvaćati, tko ne traži žrtvu...  Nekome čija ljubav ne boli.

Zašto "one" privuku muškarce koji ostaju? Zašto JA uvijek učinim da odu? A ako sam tako sigurna u svoje postupke i svoju ispravnost, zašto dođu samo oni koji nemaju namjeru ostati? Što je u meni krivo?

Ma dobro, neka i odu. Ali kako to da jednog odmah zamijeni drugi? Što je u meni toliko slomljeno i pokvareno da moram imati nekog drugog da bi mi moje vlastito ja bilo bolje? Zašto prazninu u vlastitoj "meni" popunjavam drugima?

Ja shvatim da možda i ne trebam tog koji naiđe, ali na prvu naznaku njegovog udaljavanja, obuzme me panika. Ona najgora jeza, što ti se strelovito penje po kapilarama i hladi kičmu... Ne želim biti sama. I svaka koju malo bolju promotrim, takva je. Divna, čvrsta, jadna, slomljena, lijepa, neugledna, obrazovana ili tupa... Ovisna je o muškarcu. Jedino je bolja od mene jer ona svojeg uspijeva zadržati. 

 I zato, nemate me pravo osuđivati. Varaju vas, a vi praštate. Nikad vam ne govore koliko im je stalo, a vi dane provodite smišljajući kako da ih iznenadite. Tretiraju vas kao kućne pomoćnice, dok plazite za njima i čekate poneku, zalutalu lijepu riječ. Vi griješite, ja griješim. Razlika je samo u koracima. Igra ostaje ista.

 

Večeras sam stajala na zebri na Vukovarskoj i, dok sam čekala da se upali zeleno, kraj mene je projurio biker u plavo-bijelom odijelu na motoru istih boja. Stajao je na sjedalu i jedan kotač mu je bio visoko u zraku. Izgledao je tako prirodno... Kao da se ljudi inače voze na jednom kotaču. Protutnjao je i za sobom ostavio meni drag miris benzina i zbunjeno lice prometnog policajca koji je baš stajao na istom mjestu gdje i ja. Smrknuto je gledao za predmetom mog divljenja, nije ga ni pokušao sustići. Ponekad je to jednostavno tako... Ljudi projure i nema smisla pokušati ih zaustaviti, koliko god ti to želio.

On se promijenio. I koliko god ja truda ulagala ostati na distanci, ne osjećati išta, poslije svega to i nije moguće. Boli me. Ima vremena. Po siteovima na kojima ostavlja trag, vidim da ga ima čak i previše. A opet se ne viđamo. Do sad je morao doznati i ostaje li u Zagrebu. Nije mi to javio. Par puta sam mu slala poruke, rekao je da nema novosti. A onda sam prestala. Ako ništa, držim se onoga da neću davati ništa onome koji meni ne daje sve.

Nekako imam dojam da tu ima prste njegova najnajhihihifrendica koja je starija od nas oboje i tretira ga kao mlađeg brata. Ali, ne možeš uvijek treće osobe kriviti za loše odnose i manjkavosti u istima. Ne razumijem to zahlađenje. Što? Odjednom mi se nema potrebe javljati? Spavati sa mnom? Odakle to? Nekad prije bespotrebno bih tjerala mak na konac. Sad ne. Ne mogu, ne kanim saznati.

A što mogu? Pa ništa. Ovo je situacija koju sam do sada proživjela isuviše puta... Zatvoriš vrata, utihneš i čekaš da tvoja mala tuga prođe.

 

Nekad jednostavno ne možeš ne naljutiti se.

Kao, npr, kad tvoja cimerica nemilice premješta tvoje stvari po stanu, samo zato jer je ona vlasnica istoga. I ne haje što ona nije tvoj udomitelj, nego ti eto plaćaš stanarinu. I trebao bi biti ravnopravan s njom. Ona ih razmješta, ti ih vraćaš. Jer, ne možeš se uvijek ni svađat. Nekad se umoriš. Nekad se umoriš od nesvađanja, pa se ipak posvađaš. Rezultat je više-manje isti. Jer su neki ljudi nedotupavni i ništa ne može prodrijeti do njih.

Onda, recimo godinama radiš u toj istoj firmi, nastojiš biti pouzdan, nikad ne kasniš, preuzimaš posao cijelog tima samo na sebe. Jer se osjećaš odgovornim kad nešto zajebu. Ali, imaš tu jednu manu. Preiskren si. Ne maliciozan. Samo iskren. Kad pretjeraju, kažeš. Ne uvlačiš se. I ta ti je mana veća od Empire State Buildinga. Jer nisi ti tamo da imaš stavove. Jebali te stavovi, oni ti pokopaju sav trud i rad. Misliš da ćeš napredovati? Pa nećeš. Dok imaš stavove. Ili dok ne nosiš kolače na posao. Ili dok kraj tebe sjedi bivši koji napreduje jer je beskičmenjak. Ustvari podtip beskičmenjaka-pokvareni neimatelj kičme.

Jednostavno, nemreš. Možeš ići u 16 teretana i vježbati sve pilatese ovog svijeta, ali nekad ti ipak mora nadoć' žuta minuta.

 

... mišića, ljudi, životnih faza.

Pa krenimo redom...

SEPARACIJA MIŠIĆA. Svakim danom, svakog trena osjećam kako jačam. Kile padaju sve sporije i ima još dosta do cilja, ali ionako je ogledalo bolji pokazatelj. Od sutra ću imati krojački metar, pa ću tako voditi evidenciju. Ali ništa, NIŠTA na ovom svijetu ne može se usporediti s onim osjećajem kad se ujutro probudim, protegnem i dotaknem trbuh koji je sve ravniji i čvršći. Kad ljudi pogledaju moje ruke i kažu: Wow. Ili kad mi traperice koje mi je nedavno kupila mama plešu oko struka.

 Volim što ljudi primjećuju, pitaju i dive se promjenama. A još više volim spoznaju da sam bila dovoljno jaka promijeniti barem nešto u svom životu. Ovo ne znači samo manji broj traperica. Ovo znači ulagati napore da bih bila ono što želim biti. Znači biti dovoljno snažan da bi sreću tražio dalje od tanjura ispred sebe.

Snaga... Ne, ne. Nisu samo mišići snaga. Ustvari, kako kaže jedan ugledan forumaš-snaga je kad vlastitim rukama razlomiš čokoladu na četiri dijela. I pojedeš samo jedan.

 



 

SEPARACIJA OD LJUDI. Da, nažalost, moja prijateljstva i dalje kopne. Nekako, kao da se eksponencijalno događa udaljavanje od ljudi koji su prije bili moja svakodnevica. Svaka nova glupost koju mi "bližnji" priušte ukaže na gluposti koje rade neke drugi, također "bližnji". Svaki novi isforsirani pokušaj tih istih da budu ultrasuper megadivni i uberkul digne mi tlak toliko da poželim odstraniti i druge ljude oko sebe. Oko sebe... Pa i nema ih baš OKO mene. Svi su tamo negdje, tu i tamo se jave, ali ako ćemo pravo, često mi smetaju. Dižem ruke od jednog velikog prijateljstva. Od osobe za koju sam bila spremna u vatru skočiti. Zato što ta ista ne bi za mene ni mnogo manje... "Oprosti, ali jednostavno on je bitniji sad."... Ja, dakle, nisam. Pitam se tko će biti bitan kad njega ne bude...

A dobro. Ako sam već sama među tolikim ljudima, ne preostaje mi ništa drugo do li uzeti svoje igračke i naći pješanik u kojem ću se osjećati dobro. Vjerojatno bez M.-a. Bez obzira vraća li se u rodni grad ili ne (trenutno postoji mogućnost da ode iz ZG-a). Postaje dalek. Možda mi se čini, nismo se vidjeli tek par dana. Ali nekako, kao da ipak dolazi ta faza gdje se više bavimo drugim stvarima nego nama  kao nekom cjelinom. I zato ga ne nastojim privući natrag pod svaku cijenu. Kad jednom kreneš ulagati napore, to znači da je tebi više stalo nego drugoj strani. A zaklela sam se sebi samoj da do toga neće doći. Pecka i boli, ali držim glavu gore. I tako namjeravam i dalje.

SEPARACIJA ŽIVOTNIH FAZA. Nema se tu što reći. Možda je već previše toga i rečeno. Pa čak i separirano. Ne možeš okretati novi list svaki dan. Jer to onda nije okretanje novog lista, nego gacanje u istom mulju. Jednostavno, nema druge nego stisnuti zube, ne zaboraviti na emocije, ali voditi se razumom. Nda... To je bila greška-sve sam vidjela, bila sam u stanju realno sagledavati stvari, a ipak sam odbijala činiti to. Lakše je pustiti da te nosi... Lakše i krivo. Vrlo slično onome kad odbijaš stati na vagu. Jer jednom kad pogledaš i vidiš gdje si i što si, nemaš druge nego nositi se sa sranjima koja si progutao. Ili propasti do kraja.

Nek' sam prokleta ako ću si dozvoliti ovo drugo.

 

 Jedan od onih dana kad se promotriš u zrcalu i nekako ti se ta osoba koja ugledaš učini... Stranom, dalekom. Daleko od tebe same. I još dalje od drugih. Dosegneš najvišu točku one faze u kojoj ti samoća treba, a istovremeno i smeta. Želiš ju, a kad si sama, guši te i steže... Sa sobom donosi tmurne misli i teške osjećaje. Ne o prošlosti. O ovome sada i tu.

 Valjda to znači da još uvijek nisam kompletna kao osoba. Takvima samoća ne stvara bol.

  I ovo vrijeme... Ko da mi se cijelo nebo spušta na glavu. I ti ljudi... Ne vide li oni koliko puno ja vrijedim i koliko nastojim biti bolja osoba? Ili možda oni vide, a ja sam slijepa za vlastite mane? Pa zar je tako teško biti prijatelj? Meni?

  Izbaciti iz sebe sve to. A kad nema suza, kad riječi ispadaju ovako nespretne, kad nemaš s kim sjesti na kavu... Uvijek postoji teretana. Idem sutra. Prizvat ću te endorfine i serotonine gdje god se u meni skrivali. A možda i M. pođe sa mnom. Od volje mu je.

.

.. i tako bivaš radostan. I oprezan u svojoj radosti.

 Nisam ponosna na sebe. Nemam zašto biti. Masa mojih ciljeva stoji neostvarena. S naglaskom na "stoji". Ali imala sam taj najodvratniji period u svom odvratno teškom  životu. I da vam pravo kažem, divim se samoj sebi što nisam poludjela. Onako, pukla po svakom šavu. Bilo bi glupo reći da sam bila jaka. Kad sam se neku ruku, bila zakopala u vlastiti jad i po cijele dane ridala. Na mahove sam spavala po 12 sati, samo da ne budem budna. A onda bih zaredala par neprospavanih noći.

  A nitko nije primijetio. Od ovih kojima nisam rekla. Nisu znali. Nisam dala da saznaju. I tu si dajem za pravo da kažem: Jesi, dobro si to podnijela. Pa makar si glumila, dobra si bila.

  Ne dajte da vas naslov zbuni. Nisam ja sad sretna. Onako, istinski, ispunjena i u stanju euforije jer mi je dobro. Jer je svijet velik, a život lijep. Već sam vam rekla-ja sam mirna. Mirnija, ako ćemo pravo. Godina je dobrim dijelom prošla i svjesna sam da nisam napravila puno tijekom iste. Ali me veseli ta neka želja koja mi se vraća. Volja, nazovimo ju tako. Izgubila sam te kile. Velika je to stvar. Želim ih izgubiti još. Želim se uhvatiti tih ispita. Za čudo Božje, počela sam kuhati. To sam valjda odgađala od prvog dana svog dolaska u Zagreb.

  Gledam unatrag i nastojim dobro pojmiti jezu koja me hvata kad se sjetim kako je bilo. Da ne zaboravim. Da znam da je sada bolje. Nije dobro, ali je manje mučno. Manje loše. Nije crno.

 

 ***

  A nećemo lagati. Veseli me i M. Nemam blage veze što će biti s nama i, čak ni da se potrudim, ne bih mogla dešifrirati njegovo ponašanje. Ali ima nešto u tim velikim i snažnim rukama kad me grle. I prestanem se pitati zašto je rekao svojim prijateljima za mene, a nije tip osobe koja se povjerava. Prestanem razmišljati što je značila ona rečenica "U Zagrebu neće biti svega ovoga.". Kad svega toga ima u Zagrebu. Nosi me po stanu i jede moj ručak, iako vidim da mu ne valja. Ljubi me i privija uza sebe dok gledamo filmove. Zaboga, grli me kad hodam po cesti i ne da mi se sjednem nasuprot njega u bircu, nego moram biti odmah do. A onda još privuče stolac moj stolac k svojemu (Bože, kako je jak!) da mu budem bliže.

  Ja se svog dijela dogovora pridržavam. Ništa od tih nježnosti i znakova bliskosti ne radim prva. Zaboga, ne pada mi napamet dovesti se u situaciju u kojoj mi govori: "Hej, ovo ne spada na našu razinu odnosa, uspori malo." .Iako, čisto sumnjam da je uopće sposoban to reći.

  Svako malo zastanem i upozorim se da sam samo ja bitna, da nema podređivanja i da se ne zalijećem. Ne želim ulagati u vezu kad u vezi nisam. Da, složim sto scenarija u glavi, a kad krenem slagati sto i prvi, opalim si fiktivni šamar i kažem si da imam pametnijeg posla. Jer ga imam. I to  baš onakvog sad-ili-nikad posla.

  Grije mi srce taj mali. Nemam pojma kud to sve ide  i ne znam li treba li uopće ići ikamo. Ali volim što mi je toplo.

 

 Vratila sam se. Još za vikend. Ne znam odakle da počnem. Toliko se toga dogodilo da se doslovce gušim od naleta novosti. Neke su dobre, neke loše. Život nikad ne može biti staza ružičnjaka. Ne moj.

 Znam što vas zanima. Kakav je M. A to se teško može riječima opisati. Jedan od onih koji su otvoreni, iskreni. Bez nekih pretvaranja, zadrški. Jedan od onih kojima je na jeziku ono što im je u duši. A duša mu je prepuna! Točno je takav da ti vrati vjeru u muški rod i natjera te da poželiš imati nekoga uz sebe. Baš onda kad to nije moguće.

  No, da krenem redom. Čim me pokupio na kolodvoru, bilo je sve super. Jest bilo čudno, onako, pomalo, ali sam bila opuštena. Pričali smo tih sat vremena vožnje i smijali se. Dok sam se ja u sebi čudila kako me taj mali sluša. Onako, svaku izgovorenu riječ sluša. Kasnije se ispostavilo da to nije bio privid jer je počeo povlačiti paralele i točno je znao o kojoj sam mu osobi što ispričala. Čak mi nije bilo ni jako bed skinut se pred njim na plaži.

  Te prve večeri sjedili smo na balkonu apartmana i pričali o svemu i svačemu. Iz nekog razloga, cijelo sam mu vrijeme imala potrebu pričati o sebi. Reći mu one stvari za koje sam ranije mislila da ne treba znati. Ta neka prisnost postojala je valjda i prije nego što smo se uopće prvi put vidjeli. I tad mi je rekao da nikad nije imao vezu. Otvoreno mi je priznao da je neiskusan. I da smatra da i dalje nije za to. I ta je rečenica izazvala reakciju koja je i mene samu začudila: "Ni ja. Ja trenutno zaista nisam za vezu." I znate što? Bila je to istina.

  Ono s čim nijedno od nas nije računalo je zbližavanje koje se dogodilo narednih par dana. Te noći već, zapravo. Jesmo, bili smo intimni odmah prvu noć. Vidjela sam da želi i popustila sam bez razmišljanja. Možda čak i inicirala. Nebitno sad. I je, neiskusan je. Ali lagala bih kad bih rekla da mi nije bilo dobro. Svaki dan sve bolje. U svoju sam sobu ulazila samo kad sam išla po stvari iz kofera. Nismo se razdvajali ni sekunde. Čim bismo večerali na balkonu, tjerao me da mu sjednem u krilu. U moru me grlio i plivao sa mnom na leđima. Kad smo šetali, gurao me uzbrdo da mi bude lakše. Ljudi su nas čudno gledali. A mi smo se smijali. Nemam pojma je li se moj smisao za humor ikad poklopio s nečijim na taj način. Već drugi dan imali smo interne fore. I milijun puta me pitao je li mi lijepo. A bilo mi je... 

  Sad kad razmišljam, vjerojatno nikad nije proveo nasamo toliko vremena sa ženom. Točno sam osjetila kako je sve opušteniji i opušteniji. Kako se veže na mene kao vodik na kisik. Možda je ta morska čarolija doprinijela. To nebo, taj zrak. Možda to što smo bili sami osuđeni jedno na drugo. Ali ne osjećam se zaslijepljeno. Svjesna sam svih njegovih mana. Svjesna sam njega. Samo sam sada spoznala zašto ga svi toliko vole-jer imaju razloga.

  Večer prije nego što sam trebala ići kući, ispričala sam mu sve o svojoj obitelji. Ne znam zašto. Nisam htjela. Nisam planirala. A one me grlio tako snažno, svojim muškim rukama i govorio mi da mu uvijek kažem kad me netko povrijedi. Jer će se on pobrinuti za takve. I jer sam najbolja osoba na svijetu. Odnio me na krevet i privijao na sebe u tišini. I pitao želim li da ostanemo još jedan dan.

***

  Što dalje, pitate se. I ja se pitam isto. Razgovarali smo negdje treći dan. I pitao me hoće li mi biti čudno kad u Zagrebu svega toga više ne bude između nas. A hoće, bit će čudno. Ali ne vidim se kako ulazim u novu vezu. On ili nije promijenio mišljenje ili  uopće nije svjestan koliko se vezao za mene. S moje strane gledano, iako je tih 6 dana bilo bez mane, ja sam i dalje emotivno pomalo tupa. Po prvi puta ne zamišljam svoju budućnost s nekim tko je bio dobar prema meni. Nemam ideje o stvarima koje želim pokazati toj osobi da shvati koliko mi znači. Nemam potrebu odmah se dati.

  Ne znam kako on vidi nastavak. Znam da ćemo skupa u teretanu i na trčanje. Iako je rekao da se možemo družiti, imam dojam da panično bježi od obaveza. Mislila sam ozbiljno kad sam rekla da ne očekujem da upoznaje moje prijatelje i polaže mi račune. Ne znam u kojoj mi se dozi želi davati dalje. Znam da ga ne želim izgubiti. Iako smo se smijali, ali mislila sam ozbiljno kad sam rekla da možemo biti fuck friendovi. Uostalom, dodatno me zbunio jer je nekoliko puta ponovio da nije za vezu i da je to bilo samo na moru. A njegovo ponašanje pokazuje da se... Zaljubio se. I javio mi se već par puta samoinicijativno. Sipa te naše interne fore i stavlja smajliće sa srcima. I govori: Ako je tebi bilo upola dobro kao meni, onda je meni bilo duplo bolje nego tebi. I umiremo od smijeha na to.

  Ali ne brinem previše. Drago mi je što sam skočila u nepoznato. Ispalo je bolje nego što bih se ikad usudila pomisliti. Dakle, nastavak će biti onakav kakav god treba biti. Jer tako na kraju uvijek i bude.

***

  Sjećate se moje prijateljice Ego? Pukla sam. Sve što mislim o njoj sam rekla trećoj osobi. To uopće ne bi bio problem da ta treća osoba nije sve rekla četvrtoj.  O da, da. A četvrta je rekla Ego. Pa me onda Egić napala i svašta nelijepo napisala na moj FB. Otkrivši pred drugima stvari za koje zna da ih nije smjela reći. Tajne, jel.

  Pa sam joj slala PM. Iskren. Ne pun ljutnje. Samo malo ogorčen. I tom liku sam slala PM. A to uopće ne bi bio problem da ja nisam duboko uvjerena da ona i njega lovi. A ni to ne bi bio problem da on i ja proljetos nismo zabrijali. Ništa previše, samo u jednom periodu je uspio prodrijeti do mene, ali sam skužila da nekaj ne štima. Još ne znam kaj, al fakat ne štima. To sam i napisala u onom postu jednom, kad sam rekla da ljudi uvijek dođu. I uvijek odu. Tako je i on otišao, a ja ga zbog tog unutarnjeg alarma nisam pokušavala zadržati.

  Jel vidite sad u koje se komplikacije ja mogu dovesti? Sad kad gledam, dođe mi da lupim glavom u zid koliko sam vremena trošila na glupe ljude, na strahove, na kurtoaziju. Na stvari i bića koja me ne zaslužuju. Nema više. Ne kompliciram. Ne dijelim se šakom i kapom. Idem dalje. I zastajem samo da si ponovim koliko vrijedim i što želim.

 

 Dok ovo, pišem, kraj mene stoje spakirane dvije putne torbe. Čekam da mi se upije baby ulje pa da mogu u krevet, iako znam da ću slabo spavati.

 Za 6 sati, krećem u nepoznato. K malom. Znate, onaj koji me od početka mojeg vraćanja u formu strpljivo savjetuje. Onaj za kojeg sam izjavila da mi se sviđa. Iako ga nikad nisam vidjela, osim na slikama i videima. Onaj za kojeg, svi koji su ga upoznali, imaju riječi beskrajne hvale. Taj.

 Što očekivati? Nemam pojma, jer ne mogu dokučiti ni što on očekuje. Divan je i krasan, na trenutke virtualno nježan, ali na distanci. CIjelo vrijeme. Odgoj, kaže. Pa eto, i to ćemo vidjeti. Ako ništa. sigurna sam da me neće izluđivati tih nekoliko dana. A što će nakon toga biti? Eh...Ko živ, ko mrtav.

 Ionako, onaj Konobar kojeg sam spomenula, postaje sve veća enigma. A za takve ja više nemam snage. Popila sam par puta kavu u njegovom bircu, zna moje ime, ne želi reći svoje (iako, da se razumijemo, ipak sam ga saznala).  Ma hej, ako i imaš curu (a ne znam jel' ima), osnove bontona ti nalažu da se predstaviš, ako znaš tko sam ja. A ako si već toliko "ispravan", što me diraš u prolazu i sjedaš k meni za stol? Tim više, što je sasvim jasno da me, unatoč tome što je mlađi, pali neviđeno. A i ja njega. Da. To je ono kad kažu... Kad kažu "kemija".

 A kemiji unatoč, nepoznanici usprkos, sutra ću učiniti ono što nikad nisam mislila da sam u stanju. Otići provesti par dana s nekim tko je sasvim očito-poseban. Nije samo zgodan, nije samo pametan i nije samo pristojan. Mnogo je više od toga. Čini mi se.

 Hej, to je to. Pustila sam još par suza, onih posljednjih. Bilo je u njima nekog olakšanja. A onda sam bacila preostale Njegove stvari. Osim one male ogrebotine na mom srcu,  ništa više ne upućuje na to da je ikad postojao. Postojim samo ja. Još dvije kile lakša, užasno smirena i...

... Spremna skočiti u nepoznato.