Htjela sam napisati neki vrckavi post. Nešto čime ću vam pokazati da i dalje napredujem i gradim sebe. Da sam zaista i stvarno-krenula dalje. Ali me onda prijatelj jučer sjetio na nešto. Nešto zbog čega se osjećam prljavo i zbog čega nikad neću biti ista. Onakva kakva sam bila do te večeri.

  Silovana sam. Ima tome skoro dvije godine. I nije to bilo ono "klasično" silovanje gdje te bace na pod, svuku na silu i potom obave svoje, dok ti, opirući se, zaradiš par šamara.

  Bilo je to prije nego sam upoznala Njega. Neposredno prije. U doba kad je moje samopoštovanje bilo nevjerojatno nisko, dok je, s druge strane, potreba za ljubavlju i pažnjom bila ogromna. Prazninu koju sam osjećala unutra, popunjavala sam frajerima za jednu noć. Što se više njih pokazivalo kao totalni promašaj, to sam brže uskakala u njihove krevete.  Doslovce sam sprintala u maratonskoj potrazi za ljubavlju. Gušila sam se i ostajala bez daha, ali kao i u svemu drugom glupom, nisam posustajala ni u tome.

  Upoznala sam ga na netu. U to doba, to mi je bio omiljen način upoznavanja muškaraca. Brzo i lako ih pronađeš nekoliko. A onda odjuriš dozvoliti im da obrišu pod tobom. Potom se dan-dva osjećaš jadno, a onda tražiš opet, jer možda idući bude bolji. Ne znam koji je on bio po redu. Bio je zgodan. Svi su bili. On se izdvajao po tome što je očito bio iz dobrostojeće obitelji, na fakultetu. Nisam sasvim i potpuno povjerovala u priče da bi se sa svoje 23 godine oženio da nađe pravu. Ali moj poremećeni mozak je to percipirao kao nešto slatko. Da tako priča, jel. Kopkalo me što se, kad upali kameru, uopće ne smije. Čak ni kad ja valjam gluposti. Ali hej, nije to ništa strašno.

  Upoznavanje. Dogovorimo se da ćemo se naći kod Branimir Centra i popiti kavu. On dolazi u autu na koji bi zinule i naše najgore sponzoruše. U markiranoj odjeći od glave do pete. Miriši prekrasno. Ne smije se. Da ga ne naljutim još više, pristanem da popijemo cugu na Jarunu, umjesto tu gdje smo se dogovorili. Iako ne ulazim u aute nepoznatima. Hej, ovaj je prilika. Možda je on taj...

Autom divlja do tamo, trubi starijim ljudima na pješačkim prijelazima i psuje. Ja šutim. Na Jarunu izlazimo iz auta, ali umjesto da krenemo prema bircevima, on me povuče k sebi i poljubi. Ljubimo se neko vrijeme na hladnoći, a onda se vratimo u auto. Pokušam skinuti svoje ruke s njega, ali ne da mi. Odvezemo se u neko šipražje na Jarunu i ljubakamo se, dok me uporno želi svući. Na kraju svrši i odveze me doma. Zbunjena, lagano šokirana, ne znajući što da mislim, prihvatim tu pusu za rastanak. Bila je topla, meka, nježna... Na kraju je prislonio obraz na moj i tako se zadržao na tren. Sad kad gledam, ne mogu vjerovati da sam za to malo nježnosti pristala utišati svoj glas u glavi, koji je vrištao: "Bježi!".

  Kad smo se našli iduće večeri, znala sam što želi od mene. Pokupio me tako prekrasno mirisan da mi se na tren zamaglilo pred očima. Otišli smo u neku šumu, za koju sam pretpostavila da je Sljeme. I tad je, nakon par poljubaca, započelo. Isprva je bio samo hladan. A potom je postao grub. Zaboljelo me kad je ušao u mene i bol se pojačavala. Zamolih ga da stane. Nije htio. Usred divljine, ne znajući uopće gdje sam, a svjesna njegovog sumanutog pogleda i sirove snage, odlučila sam ga pustiti da radi što želi. Bolje da to učini ovako, nego da još pokupim i batine. Ionako sam tu došla dati mu ono što želi. Zar ne?

  Kad je završio, a činilo mi se da mu treba godinama, u tišini sam se počela oblačiti. Na prsima mi je stajala neka nevidljiva, ali ogromna težina. Svaki udah je bio nova bol.

  "Ne znam samo di imaš toliko kila koliko tvrdiš da imaš"- progovorio je. "U nekoj bajci. Petar Pan valjda. Jel' i letiš? ". Šutim. Oblačim jaknu, iako osjećam da ništa ne može učiniti da ova beskrajna hladnoća prestane. Nekako, ne znam ni ja kako, na tren sam se našla van auta i kad sam pokušala ući, zatvorio je sve brave i naglo krenuo. Povukao me i pala sam na asfalt. Dlanovi i koljena su me zapekli. Kotač njegovog BMW-a prošao mi je točno pored glave. Moje stvari! Torba mi je kod njega. Isuse, sve! Dokumenti, mobitel! Sjetim se da mi je jedan od mobitela ostao u džepu jakne, kad me zvao dok sam ga čekala. Zovem ga. Ne javlja se. Nakon nekoliko poziva digne slušalicu i pita što hoću. "Stvari, samo mi stvari vrati."  Odgovara da ih je bacio kroz prozor i da mu ne trebaju moja govna. Hodam po mraku u panici i tražim torbu. Dolazim do neke kuće i vraćam se. Torbe nema.

  Zovem policiju. Ne znam reći gdje sam. Žena me moli da, dok sam joj na vezi, idem niz tu ulicu na koju sam nabasala i pokušam naći ime ulice u kojoj se nalazim. Potom mi najnježnijim glasom na svijetu objašnjava da će netko doći po mene. Na Mihaljevcu sam, tako nešto. Blatnjava i jadna, hodam mrakom. Nakon puno vremena dolazi policija. Dva divna čovjeka koja mi pomognu da pronađem svoje stvari. Ne osuđuju. Mirno ispituju što se događalo. A ja ne plačem. Ni suzu nisam pustila. Htjela sam. Ali nisam mogla. Samo sam osjećala sram. Potom dolazi i prometna policija. Jer je učinjeno i kazneno djelo vozilom. Neki bahati ćelavac zamijećuje da mi potpis na zapisniku nije isti kao na osobnoj i vrlo pametno daje savjet da se drugi puta ne nalazim s tipovima s Interneta.

  Ja sam želim kući. I ne želim me taj idiot vozi. Hoću da to završi. Odmah. Sada. Jer ću umrijeti inače. Onaj dobri policajac kaže da se zove Mario i da će me odvesti. Pita želim li što dodati i smatram li da sam silovana. Jer ako želim to prijaviti, moram sada. Kasnije neću moći.

  -Ne. Sve je u redu. Samo me odvezite doma.-progovaram tako ledenim glasom da bih se mogla zakleti da nije moj.

  Na putu do kuće, zove on. Psuje mi u slušalicu i pita zašto sam zvala policiju. Da će me ubit. Da su njegovi starci moćni i da mu ne mogu ništa. Nek' se prestanem blamirati i izazivati ga. U šoku dajem slušalicu policajcu. I njega navrijeđa. Čujem kako se dere i razmišljam o tome kako gad zna gdje živim.

  -Hoćeš li podnositi privatnu tužbu? - pita me taj divni čovjek Mario. 

  -Neću, previše se bojim.

  Drugi dan me Mario zove da provjeri podatke. Oni s Facebooka nisu točni. Osoba tih godina, s tim podacima ne postoji. Ne mogu ga naći. Nigdje u HR. Sjetim se da nas je večer prije policija zaustavila zbog prebrze vožnje. Govorim mu neka tako potraži. Strpljivo po Internetu tražim model BMW-a koji je vozio i potom zovem Marija da mu kažem o kojem je autu riječ. Na posao i s posla odlazim u drugoj jakni, kapuljače navučene preko glave. Kad se navečer vraćam, u  jednoj ruci suzavac, u drugoj bokser.

  Subota. Mario zove. Kaže da je htio čekati vikend da ode posjetiti balavca doma. Dok su mu starci tamo. Pronašli su ga, naravno. Kaže da se bahatio cijelo vrijeme, ali da misli da je posjet imao smisla. Meni je samo bitno da nikad više ne čujem i ne vidim njegovu facu ni ime. Brišem sve što imam na Facebooku. Noćne more se, ipak, ne mogu izbrisati. Ljudi ispituju gdje sam poderala dlanove, ja govorim da sam pala.

  I jesam. Pala sam. Na dno. U najgoru prljavštinu. Polomila se na vlastitu glupost. Ali nisam plakala. Valjda ljudi ne plaču kad umre tako velik dio njih.